Piše: Milena Bubanja Obradović

Dvadeset hiljada letova, više od tri i po hiljade sati provedenih u vazduhu, dvjesta šezdeset pilota vojnog i više od dvije stotine pilota civilnog vazduhoplovstva koje je obučila, desetine državnih rekorda u Jugoslaviji,  pet evropskih rekorderka u jedriličarskih disciplina i činjenica da je bila prva profesionalna pilotkinja i instruktorka u Crnoj Gori nisu dovoljno značajni da neka ulica dobije ime Olge Šoškić Milović.

Uspjesi koje bilježe biografiju ove žene i trideset godina nakon njene smrti ostaju nepoznati ne samo široj javnosti u Crnoj Gori, već i njenim sugrađanima/kama u Beranama.

Nažalost njenu sudbinu dijele brojne žene, čiji profesionalni podvizi ostaju čak i bez simoličnog priznanja u vidu davanja imena spomen-obilježjima.

Da je društvo u Crnoj Gori suočeno je sa nedostatkom žena u kulturi sjećanja, pokazuje i analiza broja ulica nazvanih po ženama u odnosu na broj ulica nazvanih po muškarcima. Analiza naziva ulica po Odluci o imenovanju ulica lokalnih samouprava, napravljena za potrebe ovog članka, pokazala je da je samo 40 ulica u Crnoj Gori imenovano po ženama, ili njihovi nazivi imaju veze sa ženama. Taj broj predstavlja 1,7 odsto svih naziva ulica. Istovremeno, po muškarcima je imenovano čak 700 ulica u Crnoj Gori.

“O većini žena koje su značajno obogatile život na ovim prostorima se ništa se ne zna. Nijesu bilježeni njihovi rezultati, tako da je stvorena slika da žene zapravo nisu u stanju da naprave rezultat i preuzmu odgovornost za društveni, kulturni i naučni razvoj. O ženama i njihovom doprinosu se kod nas ništa ne zna, samim tim se ne istražuju životi žena (sem rijetkih istraživačica koje rade u vrlo teškim uslovima). Poništavanje njihovog doprinosa razvoju svijesti, izostanak priznanja značajnim postignućima pokazuje i odražava ono što se svim sferama društvenog funkcionisanja dešava, a to je da postoje nejednak položaj žena i muškaraca na štetu žena”, ocjenjuje psihološkinja i doktorka rodnih studija Ervina Dabižinović.

Činjenica da u Beranama, gradu u kojem je Olga Šoškić Milović živjela i imala uspješnu pilotsku karijeru, ne postoji nijedno spomen-obilježje koje bi svjedočilo o tome, pokazuje da društvo ženska postignuća ne smatra dovoljno značajnim da bi im na taj način odao priznanje. Da apsurd bude veći, čak ni beranski Aero klub, čiji je rad obnovila i kojim je rukovodila sve do penzionisanja, ne nosi njeno ime.

“Rijetki primjeri da su neke žene dobile šansu da njihovo ime ponese ulica, trg ili šetalište su žene koje patrijarhat definiše kao mučenice, žrtve, svetice… dakle, žene koje su u funkciji kojom povećavaju priznanje muškarcima, onog što muškarci vide kao važno. I takvi primjeri su važni. Nažalost, van registra ostaju sve one čiji su doprinosi ukazivali na to da iza njihovih ideja stoji vizija promjene, jednog boljeg društva i svijeta. Koje su u mnogo čemu pomjerale granice i podizale standard iznad onog što su muškarci činili”, dodaje Dabižinović.

Istorijski gledano, važno je podsjetiti da žene i muškarci nisu imali jednake šanse, pa za to ne treba ni njihova dostignuća uzimati “zdravo za gotovo”. Spisak žena koje su zavrijedile da se njihovo ime nađe u nazivu ulice ili trga nesumnjivo je veći od postojećeg, a zašto je stanje kakvo jeste komentariše Nataša Nelević, izvršna direktorica NVO NOVA Centra za feminističku kulturu, u okviru koje je osnovan elektronski Muzej žena Crne Gore.

“To je logična posljedica patrijarhalne kulture i politike sjećanja. Neki će, naravno, reći da prosto nema toliko značajnih žena i da je to samo posljedica te ‘činjenice’. Ali, ovdje se radi o različitim percepcijama. Nekome su ‘važne’ samo borkinje u NOB-u, opet zbog svojih žrtvi, dok su nekome isto tako značajne žene koje su krčile put u polju umjetnosti, nauke, obrazovanja, zapošljavanja. Dakle, na nama je da se dogovorimo da su vrlo važne prve učiteljice, prve babice, prve radnice, sindikalke, ljekarke i još ko zna koliko žena koje svakako zaslužuju da imaju svoje ulice. Za sada nemamo taj konsenzus. Iz ‘nacionalne’ perspektive one nisu dovoljno značajne da bi se po njima nazvale ulice i trgovi”, ocjenjuje ona.

Naziv ulice kao način pamćenja

Ulice su krvotok grada, imena koje čitamo, izgovaramo, pamtimo, naivno posmatrano trebalo bi da budu orjentir koji nam samo olakšava snalaženje u prostoru. Ipak, iza svake adrese krije se neko ili nešto što u svijesti građana/ki predstavlja značaj i vrijednost. Upravo kroz ove, naizgled usputne orjentire političke elite utiru put svojoj orijentaciji, a građani/ke mehanički pamte svoje adrese, ne dovodeći u pitanje vrijednosti koje se na taj način promovišu.

Odluka o tome kako će neka ulica biti nazvana nije puka formalnost koja nema dugoročne efekte. Naprotiv, vrlo je bitno ko je ličnost po kojoj je neka ulica nazvana, pa Nelević smatra da takve odluke treba prepustiti onima koji “najbolje razumiju njihov simbolički značaj”.

“Svakako to nije politički naivna ili neutralna odluka. O imenovanju ulica će veoma različito misliti feministkinje i svi ostali, oni koji su naklonjeni ljevičarskom nasljeđu i desničari i tradicionalisti. Ja mislim da bi te odluke trebalo prepustiti feministkinjama koje svakako najbolje razumiju simbolički značaj takvih odluka. Voljela bih svakako da žene po kojima će se zvati ulice ne budu tu zbog toga što su bile nečije majke ili kćeri, zato što su pripadale dinastičkoj porodici i slično, već zbog toga što su pravile, velike ili male, korake u procesu ženske emancipacije”, naglašava Nelević.

Ipak, za sada nema sinhronizovane inicijative koja dolazi od građan/ki, civilnog sektora ili pojedinaca/ki da se makar dijelu žena iz naše istorije oda priznanje na ovaj način. Upravo na osnovu prijedloga, imenovanje ulica vrši skupština jedinice lokalne samouprave, uz prethodno pribavljeno mišljenje mjesnih zajednica na čijem području se nalazi naselje, ulica, odnosno trg.

Ovo pitanje propisano je Zakonom o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, a ako se naziv naselja, trga ili ulice određuje po značajnom događaju ili istaknutoj ličnosti primjenjuje se zakon kojim se uređuju spomen-obilježja. Odredbama tog zakona je propisano da se nazivi smatraju spomen-obilježjem, ako simbolizuju vrijednosti kojima se trajno obilježavaju značajni događaji, čuvaju uspomene na istaknute ličnosti, njeguju ljudski ideali i kulturno-istorijske tradicije i odaje počast borcima za slobodu, civilnim žrtvama rata i masovnim stradanjima ljudi.

Poštovanje znamenitih žena

Kakva je situacija u regionu i koje vrijednosti su promovisane komentarisala je ko-autorica knjige #ŽeneBiH i feministička aktivistkinja Masha Durkalić.

“Iznimno je važno da kultura sjećanja reflektuje jednako prisustvo muškaraca i žena – što dosad, istorijski, nije bio slučaj nigdje u svijetu, a naša regija u tome nije izuzetak. Uprkos mnogobrojnim doprinosima žena u istoriji naših prostora, one ostaju skrajnute i nevidljive kada je u pitanju kultura sjećanja. Malo javnih prostora nosi naziva po ženama, o ulicama i školama da i ne govorimo. Kada bi kultura sjećanja bila rodno senzibilizirana, i dječaci i djevojčice, i mladi ljudi bi imali mnogo više mogućnosti da nauče i saznaju za postojanje žena koje su u prošlosti mijenjale društva. Doprinosi žena u tom smislu nisu ništa manji od doprinosa muškaraca, ali patrijahalni stavovi društva na zapadnom Balkanu skoro uvijek vrednuju samo istorijski zabilježene doprinose muškaraca – kojih je mnogo više od onih za koje su zaslužne žene. Nažalost, u kulturi sjećanja žene i dalje ostaju najzastupljenije kao majke, kao starateljke porodice, kao osobe koje u društvu imaju ulogu njegovateljke”, navodi ona i upozorava da “ove rodne uloge su jako opasne i ozbiljno ugrožavaju rodnu ravnopravnost koja bi trebala biti princip svakog društva”.

Prema njenom mišljenju edukacija je ključna kako bi se promijenilo trenutno stanje i napravili pomaci u ovoj oblasti.

“Potrebno je sveobuhvatno raditi na edukaciji unutar zajednice, a ta vrsta edukacije o rodnoj ravnopravnosti treba krenuti prvenstveno od edukacije djece u osnovnim školama, srednjim školama i fakultetu. Na taj način bismo dječacima i djevojčicama, mladićima i djevojkama, pružili uvid u to da rodne uloge ne bi trebale postojati i da su i muškarci i žene jednako sposobni/e da budu uspješni/e, pa i da po njima jednog dana u jednakom odnosu mogu biti  imenovane ulice. Zasad, nažalost, možemo samo računati na individualne i obično neformalne napore manjih grupa i zajednica u ovom smjeru, što veoma često nije dovoljno da se rodna ravnopravnost u kulturi sjećanja i ostvari. A tu je i pitanje političke volje, koja je obično više fokusirana na bilo koji drugi aspekt društva, nego na rodnu ravnopravnost i kulturu sjećanja u kontekstu. Samo edukovane i samosvjesne mlade osobe mogu promijeniti ovu paradigmu, i zato je ključno raditi na edukaciji o rodnoj ravnopravnosti”, zaključuje Durkalić.

Borkinje, princeze, svetice, učiteljice

Prema podacima koje smo dobili kroz istraživanje za ovaj članak, samo u devet crnogorskih opština postoje ulice koje nose naziv po nekoj ženi. Po broju ulica imenovanih po ženama prednjači glavni grad Podgorica, u kojem se nalazi 19 ulica i jedan trg imenovanih po ženama(kao i dvije ulice koje u svom naziovu sadrže i muško i žensklo ime). Među ostalim gradovima ističe se Bar u kojem je osam žena dobilo svoju ulicu, slijede Nikšić i Kotor sa po tri ulice i Ulcinj sa dvije, dok u preostala četiri grada(Pljevlja, Bijelo Polje, Tivat i Herceg Novi) –  ima samo po jedna ulica.

Svaka od žena, čije ime se našlo u nazivu ulice, doprinijela je zajednici mnogo. Ipak, najveći broj ulica potiče iz vremena socijalizma, koji je bio najpovoljniji period za žensku emancipaciju. Upravo iz tog razloga najveći dio ulica koji nosi naziv po ženi, odnosi se na učesnice NOB-a. U postsocijalističkom periodu, pa sve do danas primijetan je trend, da je prihvatljivo žensko nasljeđe, ono koje je dio nacionalno-identitetskog, tačnije dinastičkog ili suverenističkog narativa. I dalje je prisutna diskriminacija u kontekstu nejednakog priznavanja ženskog doprinosa, vidljivosti i rada u nekoj društveno angažovanoj oblasti. Tako je samo neznatan broj ulica nazvan po umjetnicama i prosvetnim radnicama. Među nazivima nema onih koje nose ime neke sportistkinje, naučnice ili neke druge tradicionalno “muške” profesije.

Svoje mjesto među rijetkima našle su sljedeće žene:

Lenka Jurišević– narodna herojka

Milica Vučinić– narodna herojka

Dragica Pravica-narodna herojka

Vukica Mitrović-narodna herojka

dr Saša Božović– ljekarka, književnica i učesnica NOB-a

Stana Tomašević Arnesen– učesnica NOB-a i prva ambasadorka SR Crne Gore i SFRJ

Jelena Ćetković– narodna herojka, borkinja za ženska prava 

Jelica Mašković– narodna herojka

Stoja Marković– narodna herojka  

Dobrila Ojdanić-narodna herojka.

Božana Vučinić– narodna herojka

5 Danica–  Danica Đurović, Danica Kosić, Danica Popivoda, Danica Bojanić i Danica Tomašević učesnice NOB-a

Jele Andrijašević-

Kraljica Jelena Anžujske– supruga kralja Stefana Uroša I i majka kraljeva Dragutina i Milutina.

Knjeginja Zorka (Ljubica Zorka Karđorđević) – najstarija kćerka crnogorskog kralja Nikole I Petrovića i supruga Petra I Karađorđevića. 

Kraljice Jelene Balšić– srednjovjekovna plemkinja, kćerka kneza Lazara i knjeginje Milice, supruga zetskog gospodara Đurđa II Balšića.

Teuta- ilirska kraljica iz III vijeka ( ima svoju ulicu u Kotoru i Ulcinju)

Princeza Ksenija- knjeginja, ćerka kralja Nikole Petrovića Njegoša.

Jelena Savojska– kćerka kralja Nikole Petrovića Njegoša i supruga kralja Vitoria Emanuela III.

Kraljice Jakvinte– kćerka normanskog vođe Arhirica i žena kralja Bodina.

Ul. časnih sestara – koja nosi naziv po časnim sestrama koje su između ostalog pomagale u bolnici u Baru

Sv.Tekla– svetiteljka iz ranohrišćanskog perioda

Sv. Petke– hrišćanska svetica

Svete gospođe 

Blažene Ozane– rimokatolička svetica

Sv. Agate– hrišćanska svetica

Majka Tereza- časna sestra i dobitnica Nobelove nagrade za mir

Gospe od Karmena– 

Jaglika Adžić-svetiteljka Srpske pravoslavne crkve,

Anka Asanović– učiteljica

Milica Pejović Dedović– učiteljica

Selema Maljević– prva učiteljica islamske vjeroispovijesti 

Milka Bajić Poderegin– profesorica književnosti i romansijerka

Isidora Sekulić– pjesnikinja

Desanka Maksimović– pjesnikinja

Ksenija Cicvarić– pjevačica crnogorske narodne muzike

Svetlana Kana Radević– prva arhitektica u Crnoj Gori 

Zlata Raičević – glumica 

Crna Gora i njene institucije, prema domaćim zakonima, ali i na osnovu međunarodnih dokumenata koje je ratifikovala, imaju obavezu da promovišu rodnu ravnopravnost. Sudeći po tome koliko je malo žena kojima je odato priznanje na ovaj način, može se zaključiti da u Crnoj Gori nema puno prostora za rodnosenzibilno nasljeđe.

“Nažalost, kod nas u Crnoj Gori prisutno je to da zaboravljamo postignuća izvrsnih ljudi. Nema inicijativa i angažmana da se održi sjećanje i ukaže na sve sjajne primjere žena koje su stvarale na ovim prostorima. Smatram da bi bilo neskromno sa moje strane da kažem da moja majka zaslužuje da neka ulica nosi njeno ime, ali mislim da svakako zaslužuje da se makar neka manifestacija vezuje uz njeno ime. Istorijski su muški dometi prikazivani kao dominantni, a ja sam sigurna da je bilo brojnih žena koje su zavrijedile više pažnje nego što su ikada dobile” kazala je Marija Bandović, kćerka Olge Šoškić Milović.

Komentarišući podatke iz ovog istraživanja, Banović je kazala za kraj da “inicijative moraju doći iz zajednice, koja će na taj način vratiti dug za doprinos žene koje su dale razvoju”.

Priča je nastala u okviru projekta “Unapređenje praksi lokalnih medija za izvještavanje o ljudskim i manjinskim pravima” koji sprovodi Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM). Projekat je dijelom finansirala Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD.