Piše: Jelena Mišković

Prije svega, treba znati gdje se završava sloboda govora i gdje počinje nedozvoljen govor, pa i govor mržnje. Odgovor je jednostavan i udžbenički. Svaka sloboda, pa i sloboda govora završava tamo gdje se ugrožava sloboda drugog i drugačijeg. U tom pogledu, lokalne medije ne treba odvajati od drugih medija i voditi računa o tome da li je midij profesionalan ili nije. Što je medij više profesionalan, ostaje manje prostora za nepoželjan govor. Taj govor u profesionalnim medijima obično pronalazi prostor i može se provući u komentarima čitalaca online izdanja tih medija, i tu je jako važno imati dovoljno znanja i senzibilnosti za prepoznavanje govora koji truje javni prostor.

Ovakav stavi ima, dugogodišnji novinar i direktor Lokalnog javnog emitera, Tufik Softić, koji još naglašava da je u borbi protiv govora mržnje mediji moraju imati edukovan kadar.

„Važno je imati obrazovanje novinare, jer su oni najčešće ti koji rade posao administratora u medijima.  Ako govorimo o Radio Beranama, moram naglasiti da imamo dobar kadar koji uređuje portal našeg lokalnog javnog servisa i da se oni prvenstveno bave moderacijom komentara. U šarenolikoj lepezi lokalnih medija, od kojih neki možda nisu ni registrovani, lokalni javni servisi kojih u Crnoj Gori ima 16, imaju poseban značaj u smislu obvljanja edukativne funkcije medija. Edukacijom publike i čitalaca, može se uticati ako ne na eliminisanje, onda na svođenje govora mržnje na najmanju moguću mjeru”  dodao je on.

Pitanje slobode izražavanja u Crnoj Gori uređeno je Ustavom po kojem svako ima pravo na slobodu izražavanja govorom, pisanom riječju, slikom ili na drugi način i to pravo se može ograničiti samo pravomdrugoga na dostojanstvo, ugled i čast i ako se ugrožava javni moral i bezbjednost Crne Gore-član 47. Ustav Crne Gore.

Osim toga ovu problematiku definiše i član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji kaže da sloboda govora se može ograničiti zbog interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprečavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju ili radi očuvanja autoriteta ili nepristrasnosti sudstva.

Malo zaposlenih, veliki obim posla

 Kada je riječ o govoru mržnje u crnogorskim lokalnim medijima, tačnije o tome kako mediji reaguju na sadržaj trećih lica (komentare na portalima i društvenim mrežama) praksa pokazuje da se modeli razlikuju od medija do medija i u velikoj mjeri su određeni specifičnim uslovima u kojima oni funkcionišu.

 Kako funkcioniše jedan mali medij, na lokalu razgovarali smo sa urednikom portala pogled.me Zdravkom Šćekićem, koji je rekao da su kapaciteti ovog medija ograničeni, jer zavise od malog broja judi koji su u njemu angažovani.

„Opstanak našeg medija zavisi od marketinškog angažmana i reklamnih objava, jer nam je jedini izvor finansiranja. Iz tog izvora je potrebno obezbijediti održivost medija, koji broji  11 zaposlenih na različitim poslovima. Ukoliko bi se detaljno bavili svakim komentarom koji bude objavljen na koeku priču, bilo bi zahtijevalo još minimum 3 ili 4 zaposlena koji bi bili  zaduženi isključivo za moderaciju komentara. Obzirom na finansijsku neodrživost ovakvog modela, primjenjuje model koji je za sada jedini moguć, a to je da se moderacijom komentara na portalu se bavi isključivo odgovorno lice, tačnije urednik“ kazao je on za portal Pazisad.me.

 Šćekić je naglasio da se vode modelom premoderaciju komentara, te da na osnovu pravila komentarisanja i njegove procjene koja je zasnovana na istim, kao i na zakonskim okvirima, određuje da li komentar može biti objavljen ili ne.

„Ne dozvoljavam objavu bilo kog komentara koji sadrži govor mržnje. Dešava se da se redakciji obraćaju ljudi koji su se, iz nekog razloga uvrijedili zbog komentara koji su prethodno prošli provjeru i objavljeni, ali je uredništvo otvoreno za objašnjeje čitaocima koji se nađu uvrijeđeni. Dalja i dublja nezadovoljstva objavljenim komentarima se rješavaju preko tužilaštva. Takođe, brojna su i nezadovoljstva čitalaca i komentatora čiji komentari nakon moderacije nisu objavljeni. U ovom slučaju dešava se da komentatori pišu i iskazuju svoje nezadovoljstvo. Na poruke ovog tipa, medij ne odgovara, obzirom da su jasno prikazana pravila komentarisanja na samom portalu“ pojašnjava Šćekić model prema kojem moderira komentare.

Brojni mediji u sivoj zoni

Određeni uslovi i teme u našem društvu i određena dešavanja pogoduju širenju govora mržnje, pa je stav ovog medija takav da se ne bave objavljivanjem takvih tekstova, u kojima će se zaštićene grupe ili pojedinci osjetiti ugroženo ili koji će direktno izazvati komentare neprmjernog karaktera po njih.

 Prema podacima Sindikata medija Crne Gore za 2021. godinu pokazuju da u Crnoj Gori postoji više od 200 evidentiranih online medija- portala. Međutim, nakon izmjena Zakona o medijima Ministarstvo kulture i medija (bivše Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija), vodi evidenciju online medija i prema poslednjim informacijam iz MJU, sa početka 2022. godine, evidentirano je 65 medija.

 “Broj registrovanih medija ne odgovara realnom stanju i pokazuje da postoje odstupanja unutar samog Ministarstva koje je početkom 2021. godine u svojoj evidenciji imalo 104 portala. U tom smislu, tačan broj online medija je stalno promjenljiv, pa se ne može precizno reći koliko ima medija, kao ni koliko ima zaposlenih u medijima u Crnoj Gori” objašnjava Bojana Laković Konatar, stručnu saradnicu za istraživanja i projekte iz Sindikata medija Crne Gore.

Pitanje registracije medija samo je jedna od nijansi sive zone u kojoj djeluju online mediji u Crnoj Gori, a kako Konatar navodi pravila u digitalnim mmedijima su fleksibilnija i to na štetu zapoislenih i njihovih radnih prava.

 “Ono što je svakako jasno jeste da je sektor digitalnih medija odnosno portala, iako sve razvijeniji tehnički i u pogledu infrastrukture i funkcionalnosti medija, i dalje jedna velika siva zona u pogledu radnih prava. Izuzev nekoliko većih portala, koji nemaju dominantno digitalni narativ, već su nastali kao pridruženi mediji štampanim ili elektronskim medijima, redakcije crnogoraskih portala imaju u prosjeku manje od 5 zaposlenih. Podaci i dosadašnja istraživanja pokazuju da administriranje i moderiranje komentara uglavnom ne rade osobe posebno angažovane za taj posao, već to rade novinari. Neki mediji zato i imaju opciju da komentare ne objavljuju u realnom vremenu, već nakon odobrenja što je za pohvalu. Zaposleni u online medijima, nemaju adekvatne uslove za rad, prekovremeni rad nije plaćen, često nemaju svoju kancelariju i ugovor” dodaje ona.

Baš kao i Softić, Konatar ističe značaj edukacije, kako bi se lokalni mediji, a i mediji uopšte, borili protiv govora mržnje.

“Naša istraživanja pokazuju da menadžeri i vlasnici medija nemaju sluha za potrebu za edukacijom zaposlenih, što je jako loše. Ne samo za zaposlene, već i za medij. Osim toga, neophodno je da kvalitet uvijek ima primat nad brzinom, posebno kada su u pitanju komentari na portalima. Iako postoje neke zakonske norme koje bi trebalo da smanje ili iskorijene govor mržnje u komentarima na portalima, i dalje svjedočimo velikom broju takvih slučajeva. Smatram da objavljivanje komentara u realnom vremenu nije prioritet, te da ne doprinosi kvalitetu informisanja, već da se, onda kad nije moguće moderiranje velikog broja komentara, treba odlučiti za objavljivanje nakon što komentari prođu filter moderatora. Smatram da su mediji uspjeli da uspostave kakve-takve mehanizme u komentarisanju tekstova na sajtovima, te da se situacija malo popravila, ali da gube bitku kada su u pitanju komentari ispod tekstova koje podijele na društvenim mrežama” zaključuje ona.

Tekst je nastao u okviru projekta “ NOH8” koji sprovodi Forum za razvoj demokratije
(FORD). Projekat je finansiran kroz program Reporting Diversity Network 2.0 koji finansira EU. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav
Evropske unije.