Piše: Violeta Jašović

„U PG se tek počinje graditi klinika za mentalno zdravlje. Što će ova nesretnica dok se klinika ne izgradi. Opet ova pobjegla iz Kotora (Dobrote), definitivno mijenjati sekjuriti tamo. Eva Braun nacističke profilacije i Ćićolina C.G. Parlamenta sublimirane u jednoj manitoj osobi…“, nažalost ovo su samo neki od komentara koji se svakodnevno mogu pročitati  na pojedinim portalima, a upućeni su ženama.

Mnogo opasniji, uvredljiviji, vulgarniji su oni na društvenim mrežama. Najčešće mete govora mržnje su žene koje se bave javnim poslom, a ovaj negativni trend poprimio je široke razmjere poslednjih godina. Dežurni kritičari, sakriveni najčešće iza lažnih profila i anonimnosti koju im omogućava internet, targetirali su za svoje žrtve političarke, žene iz NVO sektora, novinarke… Oni koji koriste govor mržnje su uvjereni da mogu pisati šta žele bez posledica, nesvjesni ili nezainteresovani za to da bilo kakav oblik vrijeđanja, omalovažavanja ili ismijavanja nekoga, po bilo kom osnovu, spada u psihičko nasilje, koje nerijetko ima veće posledice od fizičkog. Poražavajuća činjenica je i to što su autori mizoginih komentara često upravo žene. Ti napadi utiču na dostojanstvo žene na radnom mjestu, sprečavaju je da izrazi svoje mišljenje, osporavaju joj pravo na slobodu govora.

Prof. dr Vesna Bratić, bivša ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta, iako ne pristaje da bude žrtva, itekako je iskusila govor mržnje na interenetu i društvenim mrežama, mada smatra da u korijenu napada na nju nije samo mizoginija, šovinističke mantre, začinjene mizoginim uvredama, počinju da žive „vlastiti život“ i prelivaju se iz spin narativa, s mreža, iz digitalne stvarnosti – u realnost“.

Nositi se sa govorom mržnje u društvu kakvo je naše, kaže,  pravi je Sizifov posao. Koliko god bila psihički jaka, kako ističe,  rijetko koja žena može stvoriti, makar u početku, štit i učiniti da je to ne pogađa.

„U početku je bilo veoma teško. Izazivalo je mučninu, ne samo sartrovsku. Sada je tek, ponekad, pomalo neprijatno. I dalјe se jednako čudim koliko neistina su lјudi u stanju da plasiraju, kako (o)lako zamjenjuju teze i koriste čitav arsenal logičkih grešaka kako bi omalovažili, diskreditovali ili povrijedili „protivnika“, dodaje Vesna Bratić.

Veoma je teško objasniti, smatra ona, uzročnike ekspanzije govora mržnje na internetu. Mišljenja je da je to pitanje za jednu čitavu teoriju.

„Internet je otvorio vrata mnogim mračnim dijelovima lјudske duše. Moguće da ovo zvuči kao kliše, ali, nažalost, tako stoje stvari. Mislim da su razlozi za neprimjerene reakcije u onima koji komentarišu – to je, prosto, ventil za nešto što ih lično muči. Tome može da se doda i netrpelјivost prema određenoj grupi, etničkoj, vjerskoj, socijalnoj, koja posluži kao „okidač“. „Nagrada“ je, u ovom slučaju, „izbacivanje“ nezadovolјstva i lične muke, i, valјda, neko olakšanje. Ukoliko ste još i „anonimni“, „cenzura“ je potpuno nestala. A ako vas za to plaćaju, onda…pa onda: „ništa lično, samo posao“, kaže Bratić.

Iako je i sama osjetila gorčinu govora mržnje, Bratićka ne prihvata to da su žene „lakša meta“, pa su i napadi na njih specifičniji. „S druge strane, paradoksalno, iz istog razloga se ti napadi smatraju „neviteškim“, a možda se zato čini i da je napada na nas više. I „laici“ i „profesionalci“ u govoru mržnje, tzv. spin doktori/majstori pokušavaju da nađu „slabu tačku“ – laici nešto na šta vjeruju da je „meta“ osjetlјiva, a ovi drugi se potrude da naprave i analize. Napadi na žene znaju da budu jako ružni jer se često targetira nešto potpuno odvojeno od naše političke persone, da tako kažem. Fizički izgled – i ako se percipira kao dobar i ako se percipira kao loš.  Ako se žena doživlјava privlačnom, onda su u prvom planu ružne aluzije na nju kao seksualno biće, na njen pol, komentari u kojima se ona objektifikuje i „uskraćuje“ joj se „glas“, dovodi u sumnju racio, intelekt, profesionalnost.  Ako se, pak, ne doživlјava privlačnom, onda je naglasak na njenoj neženstvenosti, neprirodnosti, itd. Zatim se mjeri „ženska (ne)ostvarenost“, daju ružni komentari o „hormonima“, „određenim godinama“, i tako dalјe. Političarka se „šalјe kući da skuva ručak“ i sl. Preostali dio napada je sličan napadima na muškarce. Prosto, napada se indiskriminatorno, sve – od nekog (najčešće izmišlјenog) poroka, navike, načina govora do političke, nacionalne ili vjerske pripadnosti“, nastavlja prof. dr Bratić.

Važno je, saglasna je i ona, da se o govoru mržnje govori, jer je to način da se osvješćujemo. Bratić nije upoznata sa podacima da je neko procesuiran ili da je odgovarao zbog govora mržnje na internetu. Nažalost, njeno iskustvo ne vraća vjeru u institucije i pravosudni sistem.

„Kad se problem osvijetli, postoji mogućnost da se i osvijesti, a onda je već lakše ići ka njegovom rješavanju. Govor mržnje je jedna vrsta nasilјa koje može zaista nauditi onome na koga je usmjereno. Kroz govor mržnje se vrši dehumanizacija i viktimizacija osobe koja je meta. Na taj način se svaki novi napad na tu osobu „legitimizuje“ kao „normalan“ ili čak poželјan, a nasilјe s društvenih mreža može da se inkarnira i van tih mreža. U mom slučaju jeste. Na samom početku mandata, krajem 2020. godine. Ono s čim imam iskustvo, i to neprijatno, jeste (ne)procesuiranje fizičkog napada na mene. Tužitelјka je, naime, na osnovu nalaza vještaka trasološke i saobraćajne struke  cijenila i moj „subjektivni osjećaj“  i odbacila krivičnu prijavu. Poruka koju je time poslala političarkama (i svim građanima), ali i onima koji fizički nasrću je, mislim, prilično jasna. Poruka je poslata i onima koji „mrze“, prijete i omalovažavaju na društvenim mrežama – „nećemo vam ništa“, nastavlja Bratićka.

Ono što joj je kao ženi najteže palo su laži, zlonamjerne, perfidne i dobro osmišljene da  diskredituju i omalovaže.

„Najteže su mi pale laži. U početku ne možete da vjerujete kakve sve fikcije neki (o)žive. I kakvu ulogu dobijete u tim fikcijama. Zapitate se kako je moguće da lјudi mogu da izgovore,  napišu, perpetuišu toliko neistina. Poželite, prirodno, da se odbranite. Da kažete: nije tako, posve je suprotno, ne govorite istinu. Ali onda shvatite (trebalo je vremena) da te lјude ne možete da ubijedite jer I ONI ZNAJU DA NIJE TAKO. Ali koriste sva sredstva za ostvarivanje vlastitih cilјeva. Onda zaklјučite da su to, nažalost, osobe sa zlim namjerama i da njima nije stalo do istine. Kad to shvatite, prihvatiti je lako“, zaključila je Bratićka.

Potrebna odlučnija reakcija na govor mržnje

Direktorica NVO Centra za ženska prava Maja Raičević smatra da se na govor mržnje na društvenim mrežama i portalima mora odlučnije reagovati.

„U posljednje vrijeme imamo eskalaciju nekažnjenog govora mržnje koji posebno pogađa žene. Protiv toga se moramo odlučnije boriti, ne samo kroz pooštravanje sankcija, nego prvenstveno kroz veći angažman novinarskih samoregulatornih tijela i aktivnosti tužilaštva koje ocjenjuje da li u nečijim izjavama i radnjama postoje obilježja krivičnih djela“, kaže Raičević.

Ona smatra da su i sadržaji koje neki mediji objavljuju, neprovjerene informacije, neprofesionalno novinarstvo, često uzročnici govora mržnje, uvredljivog govora i mizoginije.

Aleksandar Saša Zeković, aktivista za ljudska prava, ističe da je u prethodne dvije godine pružio značajnu pomoć i podršku u podnošenju, koncipiranju, procesuirnju i, svakako, daljem praćenju, više od 1000 prijava koje su se odnosile na nasilje na internetu, a među kojima je bilo i onih koje su podnešene radi govora mržnje prema ženama.

Za ovoliki broj komentara koji sadrže govor mržnje, uvrjedljivi govor, mizoginiju, smatra Zeković, razlozi su brojni.

„Fokusiraćemo se na sledeće: jedna opšta podijeljenost društva se na neki način prenijela na onlajn platforme i društvene mreže. Nažalost, činjenica je da najveći dio slobodnog vremena građani i građanke Crne Gore provode na onlajn platformama. „Društveni dijalog“ odvija se upravo na društvenim mrežama i on nije konstruktivan, dobronamjeran, već ulazi u zonu pune zlonamjernosti i krivično-pravne odgovornosti, čak je i projektovan i smišljen da ide u pravcu degradiranja i potpuno neprimjerenog kvalifikovanja osobe, samo zato što je iz određenih razloga i o određenoj temi, onome ko se opredjeljuje za takvo postupanje, neistomišljenik ili neistomišljenica. Upravo iz tih razloga se opredjeljuju za jedan vid takvog djelovanja. S druge strane, građani veoma često ne znaju ili ne žele da razmisle o tome šta je granica njihovih sloboda i prava. Često ne žele da sami sebi postave jednu vrstu konstruktivne autocenzure, da prosto ne mogu da idu dalje u pravcu toga da to što pišu i komentarišu prevazilazi slobodu govora. Naše slobode prestaju onda kada uđemo u zonu prava i sloboda drugih osoba. Veoma često ti nastupi prevazilaze slobodu govora i slobodu izražavanja i zato ulaze u zonu krivično-pravne odgovornosti. Takođe, jedan od uzroka je i to to što građani Crne Gore, i pored tolikih napora koji su preduzeti u poslednjim decenijama, nijesu dovoljno edukovani o savremenom konceptu ljudskih prava, da na jedan utemeljen način ne razumiju prava žena u savremenom društvu. Konačno, svi oni koji su se do sada bavili reformom medijskih zakona i medijske prakse, potpuno su zapostavili ovo pitanje“, naglašava on.

To što su žene najčešće žrtve govora mržnje na internetu, Zeković objašnjava kao nastavak jedne ukupne društvene marginalizacije žena. Smatra da je zakonska regulativa jedini efikasan način da se zaustavi govor mržnje usmjeren ka ženama.

„Aktuelna situacija u našem društvu uslovila je to da se smatra potpuno opravdanim, očekivanim, čime se podrazumijeva „normalnim“, da se pristupi jednoj vrsti potpunog degradiranja mjesta i položaja žene. To je zaista jedan neprihvatljiv pristup i nastavak  višedecenijske loše prakse. Nasilnike podstiče i opravdava čak i  dosadašnja loša sudska praksa koja nije bila dovoljno efikasna u sankcionisanju govora mržnje prema ženama“, dodaje. Izuzetno je važno da svaka građanka Crne Gore koja se osjeti ugroženom podnese odgovarajuću prijavu. Pogrešno je što su se do sada žrtve fokusirale na podnošenje prijava protiv provajdera, što se nije pokazalo učinkovitim. Poručio bih građankama da prijave podnesu u najbližoj stanici policije ili Upravi policije putem mejla. Gotovo u 99 odsto slučajeva riječ je o kršenju javnog reda i mira, što naš zakon vrlo precizno prepoznaje. Inače, nastup na društvenim mrežama se prepoznaje kao nastup na javnom mjestu, tako da se sve one odredbe koje predviđa zakon o javnom redu i miru mogu primijeniti na društvene mreže i veoma je važno da se nasilnici, oni koji se opredjeljuju za mržnju, degradiranje i  omalovažavanje, suoče sa krivično-pravnim progonom pa će svakako razmisliti da li će to činiti i ubuduće“, zaključuje Zeković.

Anonimnost na internetu ohrabruje govor mržnje

Novinarka i glavna urednica jednog od rijetkih portala namijenjenih ženama u Crnoj Gori – Lozen.me, Margita Vulanović Bećirović, naglašava da je nasilje i govor mržnje prema ženama u porastu i u online i u offline svijetu. Razlika je, dodaje, samo u tome što se oni koji ga vrše u online svijetu kriju iza lažnih profila, znajući da tako anonimni neće odgovarati za svoje djelovanje.

Internet doba, koliko god da je donijelo dobrih stvari, donijelo je, kako pojašnjava, i potrebu čovjeka da se svede na ,,bota” i  ,,korisničko ime” i da kao takav širi mržnju i poziva na nasilje.

„Radom u medijima izloženi smo pritisku i mržnji koja upravo potiče od botova, naročito onih partijskih. Prateći komentare shvatamo da niko nije pošteđen, ni djeca, ni žene, ni bilo koje ranjive grupe. Novinari i novinarke su uvijek meta, naročito ako dirnu u nečiji interes i ako pokrenu aferu“, pojašnjava urednica portala Lozen.me.

Uz slobodu koju žene osvajaju, uz ulazak u javni prostor, politiku, kaže Vulanović Bećirović, postale su meta nevidljivim neprijateljima.

„Kako se boriti sa tim? Mogle bi onom čuvenom rečenicom Roze Luksemburg:,, Ja sam bila, ja jesam, ja ću biti!“ …Samo odvažno naprijed, u nove pobjede“, dodaje Vulanović Bećirović.

Nasilje je, kako tvrdi, posledica i jako je važno krenuti od uzroka ove pojave, promijeniti kaznenu politiku i biti oštriji.

„Govor mržnje nije sloboda govora. On ne treba da nas zaustavi, ali mi treba da zaustavimo njega“, poručuje Vulanović Bećirović.

Tekst je nastao u okviru projekta “ NOH8” koji sprovodi Forum za razvoj demokratije
(FORD). Projekat je finansiran kroz program Reporting Diversity Network 2.0 koji finansira EU. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Evropske unije.