Piše: Milka Španjević

Sva naša saznanja su posredovana, a najčešći posrednici u tome jesu mediji shvaćeni u najširem
smislu (štampa, televizija, radio, internet portali, društvene mreže). Koliko god smatramo da
mediji ne utiču na život i životne odluke, dovoljno je da se samo za trenutak upitamo na osnovu
čega smo izgradili svoje mišljenje o ljudima koje nismo nikad upoznali i o dogadjajima kojima
nismo prisustvovali. Medije ne treba ignorisati i unaprijed odbacivati, jer je to i nemoguće, već
ih treba kritički razumjeti, razumjeti pravila po kojima funkcionišu, prepoznati njihov ogroman
društveni značaj, ali i manipulativne strategije kojima se služe.


Mediji definitivno utiču i na vrijednosti na kojima počiva jedno društvo. Stoga treba tragati za
medijima kojima se vjeruje, ali uvjek treba biti veoma oprezan.


Uticaj medija na živote djece se godinama povećava jer se povećava broj i vrste medija. Mediji
utiču na formiranje mišljenja ljudi u društvu i veoma su važni za obrazovanje sistema vrijednosti
i stavova, naročito djece. Sve manje je onih koje slobodno vrijeme provode napolju, u igri sa
drugom djecom a sve više je onih koji sate provode uz Internet, u tzv. virtuelnom svijetu i uz TV
programe, čiji sadržaji nisu prilagodjeni njihovom uzrastu. Djeci se nudi lepeza sadržaja, mahom
rijaliti programa čiji akteri bivaju obrazac za njihovo ponašanje. Poruke i slike koje se plasiraju
putem medija ostaju upečatljive u memoriji djece pa često imamo slučajeve oponašanja nečeg
vidjenog, pritom nemajući potpunu svijest o značaju i mogućim posljedicama. Nerijetki su
slučajevi oponašanja scena iz filmova i serija, koji se emituju u terminima kada je budna pažnja
djece, a koji ljudima daju vanprirodne moći, tako da ne shvatajući moguće posljedice, djeca
bivaju povrijedjena sama od sebe ili pak od strane drugog djeteta.


Neprimjereno izvještavanje medija može dodatno traumatizovati djecu i uticati na njihov razvoj,
izazvati neželjene reakcije i osudu okoline. Zabrinjavajuće je što povjerljive informacije
dospijevaju do novinara i bivaju objavljene. U medijima se pojavljuju ljudi koji ne promovišu
kulturu jezika, govora i pravilne akcentuacije, unoseći u standardni jezik žargonizme, vulgarizme i još mnogo toga čime se jezik naružuje. Osim toga, sve češća je upotreba stranih riječi čak i
onda kada za taj termin postoji adekvatan naziv u našem jeziku.


Mediji moraju posvetiti posebnu pažnju prilikom plasiranja informacija o djeci i u vezi sa njima.
Moraju biti senzibilisani da informacije i sadržaje koji nisu namijenjeni djeci plasiraju u kasnim
večernjim terminima, da programske sadržaje obavezno označavaju starosnim granicima od
koje dijete može pratiti taj program, da poštuju pravo na privatnost djeteta kao i da najbolji
interes djeteta ima prioritet u odnosu na atraktivnost informacije.


Jedan dječak iz Novog Beograda imitirajući scenu koju je vidio na televiziji objesio je mladju
sestru za radijator u njihovom stanju dok je majka bila u kupatilu. Objasnio je da su se igrali. Tim
stručnjaka koji je posle ove tragedije radio sa dječakom zaključio je da on nije svjestan da je
ubio sestru jer je „izmiješao“ film i stvarni život. Ovaj slučaj, mada ekstreman, nije usamljen
kod nas. Stručnjaci koji se bave ovom problematikom tvrde da je porodica, potpuno razbijena, u
trci za opstankom, vaspitanje djeteta prepustula „magičnoj kutiji“. Vrijednosti su izmijenjane, a
nedostatak roditeljske pažnje dijete je zamijenilo idolima koje su uvijek tu za njih – junacima iz
filmova, serija, reklama. Amerikanci su u pravu kad televiziju nazivaju najkrvavijom
bebisiterkom na svijetu.


Filmovi i serije podražavaju novi oblik ponašanja i podstiču agresivnost djece. Ako dijete gleda
film neprimjeren njegovom uzrastu može da pobrka stvarnost sa maštom; dijete razmišlja – ono
što može onaj na televiziji mogu i ja – ako on može da leti mogu i ja, ako njega mogu da ubiju,
pa da oživi – mogu i ja… Tome su prvenstveno podložni mališani i zato treba da se ograniči šta i
koliko dijete može da gleda.


U onoj mjeri, u kojoj je dijete prepušteno da samo gleda različite sadržaje bez komunikacije sa
okolinom, može se reći da televizija negativno utiče. Gledajući na televiziji stil življenja, oblike
ponašanja, način ophodjenja, djeca bez razmišljanja to prihvataju udaljavajući se tako od pravih
sistema vrijednosti, kulture i identiteta. Stoga, djeca se moraju obrazovati za pravilnu upotrebu
medija podrazumijevajući time i tehničku osposobljenost, ali i sposobnost kritičkog analiziranja i
primanja poruka koje oni šalju.

Očekivano je da se mediji mogu zloupotrijebiti, pa time i negativno uticati na djecu, ali
opasnost zloupotrebe obrazovnih sadržaja uuvijek će postojati. Jedini način da se protiv nje
borimo jeste da ostanemo zaintersovani za sadržaje sa kojima djeca dolaze u kontakt i da
uspostavimo kontrolu nad njima, ukoliko je potrebno.


Kao što je važno čitati i pisati, da bismo se snašli u svijetu, danas je jednako važno naučiti kritički
posmatrati medije. Bez obzira o kojoj vrsti medija se radi, suština je ista: neophodno je da
razumijemo kako mediji funkcionišu da bismo mogli da analiziramo i kritički procjenjujemo
njihove poruke, ali i da ih šaljemo kroz različite medije i time učestvujemo u javnim debatama i
životu lokalne zajednice i društva uopšte.


Medijska pismenost je dug proces i u tom pogledu naše, crnogorsko društvo se nalazi na samom
početku. Moramo podići nivo svijesti o važnosti medijskog opismenjavanja roditelja, staratelja,
djece i o važnosti odabira sadržaja za djecu, ali i za odrasle, jer samo na taj način nećemo biti
„roba“ niti hipnotisani kupac , već osoba koja kritički poima svijet oko sebe.

Tekst je nastao u okviru projekta “ NOH8” koji sprovodi Forum za razvoj demokratije
(FORD). Projekat je finansiran kroz program Reporting Diversity Network 2.0 koji finansira EU. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Evropske unije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.